OTO ŠVAJCER
Razmotrimo li slike po svom sadržaju, pokazuje se kao naglašena poanta sam doživljaj prirode. On je kod Vas odraz jedne maštovite poetike i imaginacije, koja pred gledaoca ne stavlja zahtjev za verifikacijom prikazane pejzažne stvarnosti, dakle realisticke opservacije, već nam mnogo više sugerira da prirodu prihvatimo u prikazanom idealističkom ozračju. Ako smo suglasni s time, s takvim aspektima prirode, one nam pružaju zadovoljstvo i na taj način ostvaruju svoj estetski učinak.
BOGDAN MESINGER
Svaka je osobnost složena i višestruka. Prepoznati u toj višestrukosti jedinstvo, a zatim nazrijeti u tom jedinstvu onu ne vidljivu silu koja ga objedinjuje i pokreće – to tek znači zaista upoznati nekoga. Za mnoge znance tek vjerujemo, zavaravajući se, da ih poznajemo.
No u svakom se našem znancu skriva nevidljiv neznanac.
Nesvakidašnja izložba Gordane Vučemilović otvara nam put ka njenoj složenoj osobnosti. Njeni nam fascinantni pejzaži, naime, ne otkrivaju toliko prirodu, koliko nas kroz prirodu uvode u skrivenu magiju njenih unutarnjih prostora.
Iako je i sam je poznajem duže od desetljeća, izložba me je potaknula da se priupitam:
da li je zaista poznajem? Već kada sam je upoznao kao odgajateljicu, bio sam uvidio koliko je nestandardna. Ljubav ka djeci bila joj je zanos a ne zaduženje, a svoj poziv osjećala je više kao misija nego kao profesiju. A kada sam otkrio i da slika. osjetio sam da ni slikarstvo ne smatra pozivom. I njeno je slikanje bilo specifičan oblik ljubavi. Ona kistom oblikuje svoj intimni svijet.
Gordanin je pejzaž je šutljiv, ali rječit istovremeno. On je i osamljenost i izlaz iz te samoće. Iako joj je priroda uvijek sama (jer je njena priroda duhovno stanje), slika joj prerasta u nijemi dijalog s gledateljem. U prirodi prepoznaje svestranost ljudske duše i bogatstvo naših osjetila. Priroda je i vitalizam i ekstazu. i spoznaja i tajna, i sjeta i nostalgija… Udišući je mi osjećamo isprepletenu uzajamnost dvaju svjetova – onoga nevidljivog svijeta u nama i onoga vidljivog oko nas.
Prešla je dug i skriven put traženja da bi slikanje pretvorila u ovako složen (i snažan!) vizualni jezik ne samo svoga oka, nego i svoje intime. Morala je ovladati ne tehničkom vještinom, nego i razumjeti tajne vlastite imaginacije. Tek potom ta je imaginaciju prozborila slikom. A tek je njen mali i skučeni atelje, kao njen jedini šutljivi prijatelj, pratio njen potajni put kroz nevidljive prostore.
Sada ova mala izložba uvodi i nas u taj – u biti duhovni – krajobraz.. Otkriva nam duhovnu snagu koja pokreće njen rad. Snažna empatija koju Gordana u sebi nosi objedinjuje svu njenu djelatnost – od odnosa ka djeci do odnosa ka prirodi. Ona potiče i njenu kreativnu intuiciju. Upravo je njena intuicija preobratila slikanje u oblik spoznaje – i samospoznaje. Prepoznavši prirodu, mi otkrivamo čovjeka. Spoznaja te uzajamnosti dala joj je snagu, a taj je vitalizam nadahnuo njene slike.
Imenujući ovaj mali opus riječima „Alegorija prirode“ izrazila je tu misao o uzajamnosti čovjeka i svijeta. Tako joj je slikarstvo i vrlo konkretno – i vrlo produhovljeno. Vidljivi je pejzaž, u njenoj interpretaciji, tek podizanje zastora koji skriva plemenitost ljudske prirode.